Zmijasto krivudanje mašte

Jednog od ovih dana u epidemiji korone moj sin podigao je knjigu koju sam bio odložio, pročitao naslov Spleen Pariza, i rekao: „O, ima se vremena!“ I doista se imalo. Kad već čovjek sjedi doma, među razvalinama planova, što je prirodnije nego da uzme knjigu u ruku i stavi slušalice na uši. I tako sam na YouTubeu nabasao na davnog neprijatelja, Endless River, zadnji album Pink Floyda. Točno se sjećam kad sam ga ugledao prvi put. Sjedio sam u autu u koloni u Gundulićevoj, u studenom ili prosincu 2014, i bio je izložen posred izloga Dancing Beara. Kao da sam vidio duha. Veoma sam ih volio u mladosti, fascinirala me njihova minimalistička glazba u kojoj se stalno nešto događalo, njihov spoj muzike, buke i glasova, taj monumentalni i strogo proračunat zvuk koji često nije bio ništa drugo nego dobri stari bluz, samo leden, jecaj srca u šištanju strojeva. Ali eksperimentatori su se pomalo pretvorili u dosadnjakoviće i njihov album iz 1994. Division Bell zvučao je kao oproštaj nekad velika benda. Prikladno, završava zvonjavom zvona, tog antiinstrumenta, glasa vječnosti, uz koji čujemo zujanje muhe – auditivni oksimoron koji spaja udaljeno i blisko, banalno i veličanstveno.

Ljeta 2020. konačno sam uronio u Endless River

I evo ih sada opet u izlogu Dancing Beara, nakon dvadeset godina šutnje, nakon smrti klavijaturista Ricka Wrighta, kao glas iz groba. Mora da su duboko u meni kad sam u trenu prepoznao njihov omot: na njemu ništa ne piše, samo se vidi čovjek u čamcu, s leđa, ali upadljivo sličan Wrightu, kako vesla po moru oblaka u zalazak sunca – perfekcija, veličanstvenost i kič, sukus Pink Floyda. U glazbi je sve bilo tu, i golemi zvučni prostor, i šištanje, i ljudski govor, i minimalizam, i gitara Davida Gilmoura, ali nisam se mogao prisiliti da odslušam čitav taj dugi sat glazbe. Bili su to zapravo ostaci improvizacija s albuma Division Bell, do besvijesti premontiravani i nasnimavani, u čudnom spoju nostalgije i neambicioznosti, bez ideje vodilje i sa samo jednom skladbom koja nije bila instrumentalna. Nisu mi nikako legli, a i sukus kritika po svjetskim medijima bio je da je to lijepi hommage preminulom prijatelju i suradniku, ali ništa više.

I da nije bilo korone, tako bi za mene i ostalo. Nakon ne manje od dvadeset preslušavanja, lipnja 2020. konačno sam uronio u Endless River. Charles Baudelaire u uvodu Spleena Pariza, upućenu piscu Arsèneu Houssayeu, kaže da ne namjerava čitatelja „držati u napetosti beskonačnom radnjom neke izlišne spletke“. Tako i posljednji album Pink Floyda nema nikakve napetosti, nikakva izlišna koncepta, nikakve nepotrebne radnje. „Izdvojite jedan kralježak kičme“, kaže Baudelaire za svoju zbirku pjesama u prozi, „pa će se lako spojiti u cjelinu preostala dva dijela ovog zmijastog krivudanja mašte“. Zmijasto krivudanje mašte – pa to je baš ono što slušam iz dana u dan, beskrajnu rijeku koja na svakom zavoju poprima drukčiji lik. To su ti Baudelaireovi kralješci, mali glazbeni fragmenti, često dugački od jedne do dvije minute, spojeni samo zahvaljujući čudima moderne studijske tehnike.

„To nije glazba za generaciju koja je navikla daunloudati jednu pjesmu“, kazao je Gilmour o albumu u vrijeme njegova objavljivanja, „nego za one koji vole staviti slušalice, zavaliti se i otkačiti na glazbu na duže vrijeme.“ Čim sam našao vremena – to jest nakon što me vrijeme preplavilo – uvjerio sam se da Gilmour ima pravo. Internet njihov album predstavlja kao instrumentalni i ambijentalni, ali to je preveliko pojednostavnjivanje; glazba je to previše teška i sugestivna da bi bila samo zvučna kulisa. Zbog fragmentarnosti album se ne može napreskokce slušati – u njemu nema ničega repetitivnog, tako da treba jako mnogo vremena da se uoče skrivene strukture. Površnom slušatelju sve će zvučati kao dozivanje kitova, i posve će mu muzika izmaknuti u vijuganju mašte. Tek se s vremenom i ustrajnošću, minutu po minutu, ulomak po ulomak, uspijeva razaznati što to čini jednolični zvukovni prostor, a što su oni mali pomaci u toku te rijeke; preciznost skladatelja zahtijeva stalnu pozornost, a nju dodatno opterećuju razne aluzije na stare skladbe Pink Floyda. I tako se u tom minimalizmu počinje s vremenom zbivati sve više i više, a predani slušatelj, kad se već bio odvažio ukrcati na onaj čamac što plovi na oblacima, biva prenijet na drugu stranu.

Ne pišem ovo da bih pohvalio ili pokudio Beskrajnu rijeku, za kritiku je ionako kasno. Želim jednostavno opisati jedan doživljaj umjetničkog djela: počelo je s iznenađenjem zbog neočekivanoga; znatiželja je privlačila, ali nije bilo vremena ni koncentracije; strah od razočaranja navodi na opiranje; rastrganost života u jurnjavi onemogućuje posvećivanje; nervoza i izmučenost u epidemiji traži nešto poznato i spokojno; obilje vremena omogućuje ponavljanje, ponavljanje vodi u dubinu, u dubini se nalazi razumijevanje. Koliko smo izgubili djela i doživljaja, koliko propuštene bliskosti, koliko smo siromašniji jer vrijeme tako nerado dajemo umjetnosti?